subota, 21. rujna 2013.

RPG i religija



Moderni RPG (role-playing game) u stanju u kakvom se nalazi danas počiva uglavnom na radu dvojice likova koji su stvorili dungeons & dragons društvenu igru (nešto kao monopoly, samo puno kompleksnije).

Iako jedan od njih tvrdi da Tolkienovo djelo "Gospodar prstenova" i nije imalo toliki utjecaj na njegov rad koliko se smatra, taj utjecaj je ipak neosporiv, bez obzira na njegov stupanj. Sam Tolkien je pak svoju inspiraciju crpio iz nordijske mitologije i kršćanskih ideala čiji je bio gorljivi sljedbenik.


To me dovodi i do dijela koji je meni zanimljiv u cijeloj ovoj priči - maštoviti likovi iz ovog popularnog žanra videoigara gotovo uvijek imaju svoje uporište u isto tako maštovitim likovima nordijskog paganizma (poganstva).
Iako se često sve može svesti na borbu dobra i zla (barem kod ovih što su usmjereni desno), način na koji je razrađena ta premisa tvori razliku između različitih religijskih sustava.

Nordijska mitologija mene prilično podsjeća na onu koju su njegovali Grci, pa i Rimljani u antička vremena, ali eto pošto su ti potomci germanskih poganskih plemena danas glavne face moderne Europe, kroz kulturološko naslijeđe i književnost, taj nordijski mitos je i danas bitan. Kršćanstvo se s druge strane dosta sporo širilo među nordijskim narodima zbog čvrsto utemeljenog poganskog sustava vjerovanja, a to je i jedan od razloga kojima se objašnjava slaba religioznost naroda koji nastanjuje područje sjeverne(od) Europe.

Inače, nordijski paganizam je vezan i uz naciste i okultizam, ali pošto ja nemam ni živaca ni tolike spisateljske sposobnosti da se ovdje time bavim, ako vas takva tematika zanima, informacije su na dohvat ruke zahvaljujući čudima modernih informacijskih tehnologija.

***
Igrajući odlični Dark Souls razmišljao sam o tome koji žanr muzike bi odlično pasao uz atmosferu ovog dragulja japanskog RPG-a.  Možda neki mogu naći nešto prikladnije, ali po mom mišljenju black metal se odlično slaže uz mračni svijet kojeg su stvorili genijalni Japanci iz From Softwarea.
I ovaj mračni stil muzike dosta toga temelji na Tolkienu/nordijskoj mitologiji. Sa centrom u Norveškoj nije ni čudo. Iako su ove zemlje u dosta dobrom financijskom stanju, ipak imaju visoku stopu samoubojstava i inače se ne mogu pohvaliti baš sretnim pučanstvom - dovoljno je da pogledate neke primjere skandinavske filmografije da se uvjerite kako se tu baš i ne radi o nekim specijalno sretnim nacijama.

Šta ja znam, valjda taj manjak sunca djeluje na čovjeka u određenom kapacitetu. Ipak, na toj činjenici trebamo biti zahvalni jer da nije toga, danas ne bi imali tako maštovito razrađene svijetove koji uglavnom počivaju na mašti nordijskih naroda - (judeo)kršćani, iako maštoviti, nemaju tako bogat mitos.. Valjda zahvaljujući svojoj rigidnosti....

petak, 21. prosinca 2012.

Koja riječ o Guild Wars dvici


Zadnjih par mjeseci moj glavni izbor što se tiče digitalne zabave je bila igra pod nazivom „Guild Wars 2“. Ovaj dugo iščekivani MMORPG je pratilo dosta hypea, pa je privukao pažnju i onih koji nisu zaigrali prvi dio ovog serijala. Dok je prvi bio kooperativni online RPG, kako ga nazvaše njegovi tvorci, ovaj novi je više nalik na standardne MMORPG-ove, barem ove themepark podgrupe. Tako ovaj put druge igrače srećete dok avanturirate po velikim mapama, a ne samo po većim gradovima i „outpostima“ kao u prvom GW-u. I dalje to nije dosanjani san za one koji priželjkuju sandbox MMO (obratiti pažnju na Archeage), ali u odnosu na „keca“, Anet-ovo čedo broj dva je puno više „masovnija“ multiplayer igra.

Ako volite igrati videoigre, a stran vam je ovaj pojam „MMORPG“, neka tako i ostane. Iako su ove igre zabavne i sve više u sebi inkorporiraju elemente koji privlače i one s malo vremena kojeg mogu odvojiti za igranje, i dalje su prilično „hardkor“ te ih u potpunosti mogu konzumirati samo oni s dosta slobodnog vremena (noliferi, kako bi zlobnici rekli). Kao što DeNirov lik iz odličnog filma „Heat“ kaže Pacinu koji glumi pajkana: „ Nikad se ne veži uz nekoga koga nećeš moći ostaviti za 30 sekundi ako zagusti“. Da parafraziram, hebeš igru koju ne možeš ostaviti ako neko od ukućana zove ili nešto slično zahtijeva ustajanje od kompjutera. S obzirom na mehaniku masovnih multiplayer igara, niste u mogućnosti u sred dungeona stisnuti „SAVE“ i nastaviti nekom zgodnijom prilikom. Mada i MMO-ovi nisu hardkor kao nekad, pa sada i oni koji odvoje satak vremena dnevno mogu nešto „postići“ u ovom tipu igara.

Guild Wars 2 je što se toga tiče posebna priča i dosta je pogodan za takozvane „casualce“, tj. one koji iako nemaju puno vremena za igranje, u tom malom vremenskom periodu imaju šansu za proći barem jedan „dungeon“. Ovo pogotovo stoga što i GW 2 slijedi filozofiju prvog dijela koja ne stavlja veliku važnost na opremu, tj. ona najveće „snage“ se može relativno bezbolno nabaviti. Barem je bilo tako dok se Anet nisu odlučili na zanimljiv potez uvođenja nove „Ascended“ opreme koja je sve iznenadila manjim povećanjem „statsa“ (brojčane vrijednosti koja pokazuje jačinu opreme). Za sada su to prstenje i „backpeace“ a vremenom se planira dodavanje ostatka „ascended“ opreme. Ovaj potez je razočarao mnoge koji  vjernost prema GW franšizi gaje zbog prvog dijela te je protumačen kao ulagivanje ekipi iz drugih MMO-ova u kojima je važnost opreme na prvom mjestu (vertikalna progresija u odnosu na horizontalnu koju je imao kec). I dalje to nije preograničavajući faktor koji bi nekome priječio da određeni sadržaj igre neće uspjeti isprobati, ali sam mišljenja da povećanje statsa nije bilo potrebno. Ekipa koja voli vertikalnu progresiju (svako malo „radite“ za opremu koja je bolja od one koja je do tog trenutka bila najbolja) je ionako davno napustila ovu igru.

Ascended oprema je inače dio novog „dungeon“ sadržaja koji po svemu sudeći programerskom arhitekturom nije isti ostatku dungeon sadržaja u igri nego više liči na instance „osobne priče“ koja za sobom povlači određena ograničenja. Tako se, ako vas slučajno igra izbaci dok se spremate raditi popularno nazvane „fraktale“, niste u mogućnosti se vratiti i nastaviti zajedno sa ekipom koja vas je čekala da se „relogirate“ i slično. Iz Aneta poručuju da rade na tome, a s obzirom na dugovječnost ovakvog tipa igara i njihov obujam, i tolerancija je nešto višeg praga, kada se radi o čekanju igrača na ispravke bugova i sličnih problema. Primjerice, jedan „koridor“ popularnog dungeona „Citadel of Flame“ je teži od ostalih pa se razmatra njegovo olakšanje, a od izlaska igre je prošlo 4 mjeseca.
Inače, što se tiče sadržaja koji zabavlja one  likove koji su na najvišem stupnju razvoja, svodi se uglavnom na spomenute dungeone i fraktale te farmanje različitih resursa za tzv. Legendary oružja koja po svojoj jačini nisu bolja od onih nazvanih „exoticima“, trenutno plafonu što se tiče virtualnog naoružanja.

 Kao glavni antagonisti u igri su zmajevi, što je samo po sebi priču učinilo dosta nezanimljivijom od one iz prvog dijela. Sama prezentacija priče kroz „personal story“, instance u kojima vam se mogu pridružiti prijatelji, i nije loša, ali kao cjelina ne djeluje baš impresivno. Nakon početnih 30-ak levela „zajebancije“ krećete u lov na zmaja pa većinu vremena znate što vas čeka, dok je u prvom dijelu bilo puno više neizvjesnosti, zanimljivih frakcija i preokreta u priči. Također, ovaj puta mi se sve čini nekako manje „ozbiljno“. Uz bića poput quaggana i skrittova, sadržaj ima notu koja željnima „odraslijeg“ sadržaja neće biti baš po volji. Mada volim i takav simpatičan sadržaj, ipak se ne bi bunio protiv nečeg što teže pada na želudac. Istina, tu su „Riseni“, zombiji koji služe Zhaitanu, glavnom zmaju u priči, ali nešto tu fali. A fali malo maštovitiji antagonist. Mada, s obzirom na trenutnu situaciju, u ekspanzijama je za očekivati nove zmajeve, tako da od mojih želja vjerovatno neće biti ništa. 

četvrtak, 27. rujna 2012.

Sarcastaball – sport bolji čak i od baseketballa

Za neke od vas je možda čudno što još uvijek postoje ljudi koji prate animiranu seriju „South Park“. Istina, ta otkačena serija je nekad bila hit, ali se vjerovatno do sada izlizao cijeli taj koncept „djece s prljavim ustima“ –mislite vi.

Što jest, jest, South Park je kroz godine dosta mijenjao idejni koncept na kojem se temelje pojedine epizode, tako da ove početne graniče sa nečim što i nema neke posebne radnje, dok novije epizode skoro redovito cijelu radnju temelje na nekom aktuelnom događaju iz američkog života. Nekada su ove novije epizode i prilično teške (dosadne) za gledati jer se često zna dogoditi da „mlate mrtvog konja“, ali ne onako učinkovito i smiješno kao u epizodi „Jared has AIDS“, nego naporno i neduhovito.

Najnovija epizoda je nastavak 16. sezone(!) i po mom mišljenju spada u one bolje. Iako je tematikom okrenuta prema nečemu što je totalno američko, zanimljiva može biti i onima koji ne prate američki nogomet, nego bilo koji drugi sport.

Trey Parker i Matt Stone su već bili dijelom izmišljenog sporta, kroz koji su ukazivali na bedastoće ovih postojećih sportskih disciplina, u filmu Baseketball. Dok se taj temeljio na mješavini košarke i bejzbola, ovaj je inspiraciju našao u američkom nogometu.

Epizode u kojima je Randy u središtu radnje su gotovo uvijek jedne od boljih zbog samih karakteristika tog lika. Tako ovaj put pretjeranom upotrebom sarkazma bude pokretač sporta u kojem se umjesto grubosti i natjecateljskog duha, cijene ljubaznost i pretjerana pažnja prema igračima „protivničkog“ tima. Sve je to potakla rasprava o ozljedama koje često trpe igrači američkog nogometa.


Da dalje ne kvarim radnju onima koji namjeravaju gledati epizodu, spomenut ću samo da South Park i nakon svih ovih godina prikazivanja zna zgaditi čovjeka – iznenađujuće s obzirom na povraćanja, vršenja nužde i slične radnje do sada često viđene u ovoj humorističnoj seriji „koju ne bi trebao gledati niko“.

subota, 22. rujna 2012.

Nick Drake - muzičar ispred svog vremena

Ime Nick Drake sam prvi put čuo u miksu house muzičara Damiana Lazarusa. Miks koji je radio za BBC stanicu je otvorio pjesmom „Black Eyed Dog“ – pjesmom depresivne, gotovo zlokobne atmosfere – što me prilično zateklo. Setovi house/tech-house muzike nisu baš poznati po tome da sadrže pjesme „depresivne naravi“...

Tako sam slučajem nabasao na ovog ponovno otkrivenog muzičkog genijalca koji kao da je pravio muziku za vrijeme koje će tek doći poslije njega. Zaista, kada slušate pjesme Nick Drakea, ne možete se oteti dojmu kako zvuče kao da su snimljene tek nedavno a ne krajem 60-ih i početkom 70-ih. Emocionalno nabijene i prilično tugaljive, pjesme tragično nastradalog Nicka, slavu su dobile tek u novije vrijeme, tako da ih često možete čuti i u hollywoodskim filmovima, a i neke filmske zvijezde su obožavatelji lika i djela ovog muzičara poput recimo isto tako tragičnog lika Heatha Ledgera.



Američka mlađarija koja po imetku pripada višoj srednjoj klasi – životni standard koji sa sobom nosi neopisivu patnju i tugu (sarkazam!) – bi danas od Nicka učinila milionera. Nažalost, za vrijeme svog života nije uspio doprijeti do šireg slušateljstva, nešto zbog svoje plahe naravi, a nešto zbog nepobitne nesretne okolnosti da genijalci često moraju čekati na vlastitu smrt pa da tek nakon nje dobiju priznanje koje zaslužuju.

petak, 21. rujna 2012.

Najbolji gitarist na svijetu

Za Rory Gallaghera bi vjerovatno teško ikad čuo da nisam naišao na Hendrixov odgovor novinaru na pitanje - „kako je biti najbolji gitarist na svijetu?“, na što mu je ovaj odgovorio: „Ne znam. Pitajte Rory Gallaghera“.

Ispade da je lik žešća faca i priznata gitaristička ikona koja je utjecala na mnoge gitariste među kojima je i Brian May (Queen).


Nakon preslušavanja njegovih pjesama po Youtube-u, za oko mi je zapelo to da su komentari ispod skoro redovito na grčkom. Zbog čega je Rory toliko popularan u Grčkoj nisam siguran, ali jedan od Youtube komentatora navodi da ga obožavaju iz čistog razloga što vole r'n'r – zar treba neki veći razlog uostalom... Svjedočite sami blues/rock geniju na videu ispod.

 

srijeda, 19. rujna 2012.

DJ Pakao

DJ Hell je jedan od dj-eva koji se može pohvaliti podužom karijerom. Pušta uglavnom house/techno, a ovaj set ispod je snimljen u berlinskom "Boiler Room" klubu.

Mada već koju godinu ne slušam redovito svaki mogući svježi set koji krene u optjecaj netom, tu i tamo bacim uho na štagod elektronske zike.

Što se tiče ovog Hellovog miksa, mada ga na par mjesta muče tehnički problemi, trake su fino odabrane.

Laganiji miks, ponekad podigne tempo, ali sve u svemu, najbolje slušati ako ste raspoloženi za neki chilled tech-house miks. Tracklistu potražite ispod videa.



01 Pachanga Boys - Poem For The Youth [HIPPIE DANCE 03]
02 PAPERCLIP PEOPLE — OSCILLATOR (SEBASTIEN SAN REMIX) [Gigolo]
03 Traffic Sings - VMC Nation
04 Major Problems - Flashbacks
05 Moloko - Time is Now (TAMIYA edit)
06 Literon - Machine 1
07 Kyle Geiger - Mimetic Desire (Synth Tool)
08 Maurizio – Domina (Maurizio mix edit)
09 Sante - Protection
10 Matthew Dekay & Lee Burridge - Lost in a Moment (Dixon Rework)
11 &Me - Everless
12 Tim Deluxe - Transformation (Dj Hell Remix)
13 Alex Bau - Noise A (Alan Fitzpatrick remix)
14 Jamie Jones - Frequencies
15 D2 Feat Dan Diamond - Therapy (Peace Division Unauthorized Remix)

 (hvala youtuberu GigoloSytle)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...