Koja riječ o Guild Wars dvici

Zadnjih par mjeseci moj glavni izbor što se tiče digitalne zabave je bila igra pod nazivom „Guild Wars 2“. Ovaj dugo iščekivani MMORPG je pratilo dosta hypea, pa je privukao pažnju i onih koji nisu zaigrali prvi dio ovog serijala. Dok je prvi bio kooperativni online RPG, kako ga nazvaše njegovi tvorci, ovaj novi je više nalik na standardne MMORPG-ove, barem ove themepark podgrupe. Tako ovaj put druge igrače srećete dok avanturirate po velikim mapama, a ne samo po većim gradovima i „outpostima“ kao u prvom GW-u. I dalje to nije dosanjani san za one koji priželjkuju sandbox MMO (obratiti pažnju na Archeage), ali u odnosu na „keca“, Anet-ovo čedo broj dva je puno više „masovnija“ multiplayer igra.

Ako volite igrati videoigre, a stran vam je ovaj pojam „MMORPG“, neka tako i ostane. Iako su ove igre zabavne i sve više u sebi inkorporiraju elemente koji privlače i one s malo vremena kojeg mogu odvojiti za igranje, i dalje su prilično „hardkor“ te ih u potpunosti mogu konzumirati samo oni s dosta slobodnog vremena (noliferi, kako bi zlobnici rekli). Kao što DeNirov lik iz odličnog filma „Heat“ kaže Pacinu koji glumi pajkana: „ Nikad se ne veži uz nekoga koga nećeš moći ostaviti za 30 sekundi ako zagusti“. Da parafraziram, hebeš igru koju ne možeš ostaviti ako neko od ukućana zove ili nešto slično zahtijeva ustajanje od kompjutera. S obzirom na mehaniku masovnih multiplayer igara, niste u mogućnosti u sred dungeona stisnuti „SAVE“ i nastaviti nekom zgodnijom prilikom. Mada i MMO-ovi nisu hardkor kao nekad, pa sada i oni koji odvoje satak vremena dnevno mogu nešto „postići“ u ovom tipu igara.

Guild Wars 2 je što se toga tiče posebna priča i dosta je pogodan za takozvane „casualce“, tj. one koji iako nemaju puno vremena za igranje, u tom malom vremenskom periodu imaju šansu za proći barem jedan „dungeon“. Ovo pogotovo stoga što i GW 2 slijedi filozofiju prvog dijela koja ne stavlja veliku važnost na opremu, tj. ona najveće „snage“ se može relativno bezbolno nabaviti. Barem je bilo tako dok se Anet nisu odlučili na zanimljiv potez uvođenja nove „Ascended“ opreme koja je sve iznenadila manjim povećanjem „statsa“ (brojčane vrijednosti koja pokazuje jačinu opreme). Za sada su to prstenje i „backpeace“ a vremenom se planira dodavanje ostatka „ascended“ opreme. Ovaj potez je razočarao mnoge koji  vjernost prema GW franšizi gaje zbog prvog dijela te je protumačen kao ulagivanje ekipi iz drugih MMO-ova u kojima je važnost opreme na prvom mjestu (vertikalna progresija u odnosu na horizontalnu koju je imao kec). I dalje to nije preograničavajući faktor koji bi nekome priječio da određeni sadržaj igre neće uspjeti isprobati, ali sam mišljenja da povećanje statsa nije bilo potrebno. Ekipa koja voli vertikalnu progresiju (svako malo „radite“ za opremu koja je bolja od one koja je do tog trenutka bila najbolja) je ionako davno napustila ovu igru.

Ascended oprema je inače dio novog „dungeon“ sadržaja koji po svemu sudeći programerskom arhitekturom nije isti ostatku dungeon sadržaja u igri nego više liči na instance „osobne priče“ koja za sobom povlači određena ograničenja. Tako se, ako vas slučajno igra izbaci dok se spremate raditi popularno nazvane „fraktale“, niste u mogućnosti se vratiti i nastaviti zajedno sa ekipom koja vas je čekala da se „relogirate“ i slično. Iz Aneta poručuju da rade na tome, a s obzirom na dugovječnost ovakvog tipa igara i njihov obujam, i tolerancija je nešto višeg praga, kada se radi o čekanju igrača na ispravke bugova i sličnih problema. Primjerice, jedan „koridor“ popularnog dungeona „Citadel of Flame“ je teži od ostalih pa se razmatra njegovo olakšanje, a od izlaska igre je prošlo 4 mjeseca.

Inače, što se tiče sadržaja koji zabavlja one  likove koji su na najvišem stupnju razvoja, svodi se uglavnom na spomenute dungeone i fraktale te farmanje različitih resursa za tzv. Legendary oružja koja po svojoj jačini nisu bolja od onih nazvanih „exoticima“, trenutno plafonu što se tiče virtualnog naoružanja.

 Kao glavni antagonisti u igri su zmajevi, što je samo po sebi priču učinilo dosta nezanimljivijom od one iz prvog dijela. Sama prezentacija priče kroz „personal story“, instance u kojima vam se mogu pridružiti prijatelji, i nije loša, ali kao cjelina ne djeluje baš impresivno. Nakon početnih 30-ak levela „zajebancije“ krećete u lov na zmaja pa većinu vremena znate što vas čeka, dok je u prvom dijelu bilo puno više neizvjesnosti, zanimljivih frakcija i preokreta u priči. Također, ovaj puta mi se sve čini nekako manje „ozbiljno“. Uz bića poput quaggana i skrittova, sadržaj ima notu koja željnima „odraslijeg“ sadržaja neće biti baš po volji. Mada volim i takav simpatičan sadržaj, ipak se ne bi bunio protiv nečeg što teže pada na želudac. Istina, tu su „Riseni“, zombiji koji služe Zhaitanu, glavnom zmaju u priči, ali nešto tu fali. A fali malo maštovitiji antagonist. Mada, s obzirom na trenutnu situaciju, u ekspanzijama je za očekivati nove zmajeve, tako da od mojih želja vjerovatno neće biti ništa. 

Sarcastaball – sport bolji čak i od baseketballa

Za neke od vas je možda čudno što još uvijek postoje ljudi koji prate animiranu seriju „South Park“. Istina, ta otkačena serija je nekad bila hit, ali se vjerovatno do sada izlizao cijeli taj koncept „djece s prljavim ustima“ –mislite vi.

Što jest, jest, South Park je kroz godine dosta mijenjao idejni koncept na kojem se temelje pojedine epizode, tako da ove početne graniče sa nečim što i nema neke posebne radnje, dok novije epizode skoro redovito cijelu radnju temelje na nekom aktuelnom događaju iz američkog života. Nekada su ove novije epizode i prilično teške (dosadne) za gledati jer se često zna dogoditi da „mlate mrtvog konja“, ali ne onako učinkovito i smiješno kao u epizodi „Jared has AIDS“, nego naporno i neduhovito.

Najnovija epizoda je nastavak 16. sezone(!) i po mom mišljenju spada u one bolje. Iako je tematikom okrenuta prema nečemu što je totalno američko, zanimljiva može biti i onima koji ne prate američki nogomet, nego bilo koji drugi sport.

Trey Parker i Matt Stone su već bili dijelom izmišljenog sporta, kroz koji su ukazivali na bedastoće ovih postojećih sportskih disciplina, u filmu Baseketball. Dok se taj temeljio na mješavini košarke i bejzbola, ovaj je inspiraciju našao u američkom nogometu.

Epizode u kojima je Randy u središtu radnje su gotovo uvijek jedne od boljih zbog samih karakteristika tog lika. Tako ovaj put pretjeranom upotrebom sarkazma bude pokretač sporta u kojem se umjesto grubosti i natjecateljskog duha, cijene ljubaznost i pretjerana pažnja prema igračima „protivničkog“ tima. Sve je to potakla rasprava o ozljedama koje često trpe igrači američkog nogometa.

Da dalje ne kvarim radnju onima koji namjeravaju gledati epizodu, spomenut ću samo da South Park i nakon svih ovih godina prikazivanja zna zgaditi čovjeka – iznenađujuće s obzirom na povraćanja, vršenja nužde i slične radnje do sada često viđene u ovoj humorističnoj seriji „koju ne bi trebao gledati niko“.

Nick Drake - muzičar ispred svog vremena

Ime Nick Drake sam prvi put čuo u miksu house muzičara Damiana Lazarusa. Miks koji je radio za BBC stanicu je otvorio pjesmom „Black Eyed Dog“ – pjesmom depresivne, gotovo zlokobne atmosfere – što me prilično zateklo. Setovi house/tech-house muzike nisu baš poznati po tome da sadrže pjesme „depresivne naravi“...

Tako sam slučajem nabasao na ovog ponovno otkrivenog muzičkog genijalca koji kao da je pravio muziku za vrijeme koje će tek doći poslije njega. Zaista, kada slušate pjesme Nick Drakea, ne možete se oteti dojmu kako zvuče kao da su snimljene tek nedavno a ne krajem 60-ih i početkom 70-ih. Emocionalno nabijene i prilično tugaljive, pjesme tragično nastradalog Nicka, slavu su dobile tek u novije vrijeme, tako da ih često možete čuti i u hollywoodskim filmovima, a i neke filmske zvijezde su obožavatelji lika i djela ovog muzičara poput recimo isto tako tragičnog lika Heatha Ledgera.



Američka mlađarija koja po imetku pripada višoj srednjoj klasi – životni standard koji sa sobom nosi neopisivu patnju i tugu (sarkazam!) – bi danas od Nicka učinila milionera. Nažalost, za vrijeme svog života nije uspio doprijeti do šireg slušateljstva, nešto zbog svoje plahe naravi, a nešto zbog nepobitne nesretne okolnosti da genijalci često moraju čekati na vlastitu smrt pa da tek nakon nje dobiju priznanje koje zaslužuju.

Najbolji gitarist na svijetu

Za Rory Gallaghera bi vjerovatno teško ikad čuo da nisam naišao na Hendrixov odgovor novinaru na pitanje - „kako je biti najbolji gitarist na svijetu?“, na što mu je ovaj odgovorio: „Ne znam. Pitajte Rory Gallaghera“.

Ispade da je lik žešća faca i priznata gitaristička ikona koja je utjecala na mnoge gitariste među kojima je i Brian May (Queen).


Nakon preslušavanja njegovih pjesama po Youtube-u, za oko mi je zapelo to da su komentari ispod skoro redovito na grčkom. Zbog čega je Rory toliko popularan u Grčkoj nisam siguran, ali jedan od Youtube komentatora navodi da ga obožavaju iz čistog razloga što vole r'n'r – zar treba neki veći razlog uostalom... Svjedočite sami blues/rock geniju na videu ispod.

 

DJ Pakao

DJ Hell je jedan od dj-eva koji se može pohvaliti podužom karijerom. Pušta uglavnom house/techno, a ovaj set ispod je snimljen u berlinskom "Boiler Room" klubu.

Mada već koju godinu ne slušam redovito svaki mogući svježi set koji krene u optjecaj netom, tu i tamo bacim uho na štagod elektronske zike.

Što se tiče ovog Hellovog miksa, mada ga na par mjesta muče tehnički problemi, trake su fino odabrane.

Laganiji miks, ponekad podigne tempo, ali sve u svemu, najbolje slušati ako ste raspoloženi za neki chilled tech-house miks. Tracklistu potražite ispod videa.



01 Pachanga Boys - Poem For The Youth [HIPPIE DANCE 03]
02 PAPERCLIP PEOPLE — OSCILLATOR (SEBASTIEN SAN REMIX) [Gigolo]
03 Traffic Sings - VMC Nation
04 Major Problems - Flashbacks
05 Moloko - Time is Now (TAMIYA edit)
06 Literon - Machine 1
07 Kyle Geiger - Mimetic Desire (Synth Tool)
08 Maurizio – Domina (Maurizio mix edit)
09 Sante - Protection
10 Matthew Dekay & Lee Burridge - Lost in a Moment (Dixon Rework)
11 &Me - Everless
12 Tim Deluxe - Transformation (Dj Hell Remix)
13 Alex Bau - Noise A (Alan Fitzpatrick remix)
14 Jamie Jones - Frequencies
15 D2 Feat Dan Diamond - Therapy (Peace Division Unauthorized Remix)

 (hvala youtuberu GigoloSytle)

Samo nebo je granica

Eh, „dobra“ stara vremena kada je zrak parao zvuk krčanja modema (56 kbit/s), i kad se maštalo o većim brzinama interneta uz neograničen promet. Čovjek bi tada bio zadovoljan samo i sa flat-rateom, nije bitna brzina, samo da se šiba čitav dan bez plaćanja svakog pojedinačnog impulsa... Ali, kako vrijeme prolazi, navikavamo se na luksuze iz prošlosti i apetiti rastu. Kao i u svemu ostalome, čovjek nikada nije zadovoljan sa onime što ima trenutno nego želi više, brže i bolje. To je ono prokletstvo/blagoslov ljudske vrste koje nas i tjera naprijed.

 Na ovo razmišljanje o vječitom nezadovoljstvu koje osjećamo, kada se radi o tehnologiji koju posjedujemo, me potaklo saznanje da Google na području Kansas Cityja radi na uvođenju TV usluge i gigabitnog(!) interneta. Usluga nazvana „Fiber TV“ košta 120 dolara mjesečno uz jednokratno plaćanje iznosa od 300 dolara za uvođenje same usluge. Ako ne želite televiziju, sam internet će vas koštati 70 dolara, a „standardne“ brzine su čak i besplatne .

Ni kod nas nije loša situacija sa brzinama kojima pristupamo internetu, ali kada se usporedi sa ovima koje Google donosi Kansas Cityju – to nas podsjeti na činjenicu kako smo mali nasuprot zemljama EU i Amerike. I mi bi rado ovakvo nešto. Nema veze što nam standard nije ni blizu njihovom, maštamo o stvarima koje su njima dostupne samo zato što smo uvjereni da iz nekog razloga i mi zaslužujemo takvo što. Kao dijete siromaha koje vidi igračku prijatelja bogatijeg pedigrea pa i ono hoće istu, bez obzira što mu se roditelji moraju posaditi na glavu da je nabave...